10.09.2019.
Kuda, Kerase?
"...na temelju ranije navedenog, jedan ste od kandidata koje ćemo intervjuirati u trećem, posljednjem..." - nije smogao snage do kraja pročitati mail. Mučnina mu se dizala kroz utrobu, kaplja hladnog znoja našla je svoj put niz čelo, a kucanje srca, bio je siguran, čulo se i izvan tavana. Bio je to posao na koji je već zaboravio, prijava koju je poslao u trenucima slabosti. Česti su takvi trenuci, ali svejedno nije nalik njemu da čini takve pogreške. Što je uopće mislio, da će se zaista odazvati na poziv? Postoji jedan kutak u njemu koji se ponosi ovakvim raspletom događaja, ali taj kutak prekriven je gustim nesigurnostima i mutnim strahovima o kojima i sam rijetko razmišlja. Prije no što si je dopustio još jednom razmisliti o svemu, mail se već našao u izbrisanim datotekama. Sada kada je distrakcija eliminirana, može prionuti dalje na posao.
Čim je otvorio oči, nešto je bilo neobično. Po kutu upada svjetlosti zaključio je da je još prerano. Okrenuo se na drugu stranu, ali ubrzo je shvatio da ne može više zaspati. Rado bi bio prihvatio bilo koje drugo objašnjenje, ali znao je koji je razlog lakog sna te noći. Grižnja savjesti pekla ga je zbog izbrisanog maila, zbog propuštene prilike i još jednog dokaza njegove slabosti. Ima li smisla boriti se protiv sebe, upitao se. Kao da je bilo koja odluka u ovom slučaju pogrešna. Odustane li i ovaj put, to je zaista kraj svim nadanjima, pa čak i ako su ona cijelo vrijeme bila lažna. Prihvati li pak poziv... O tome nije mogao niti razmišljati... "Pa što ako ne znam što me čeka?" Osjetio je uzbuđenje dok je razmišljao o odluci. Uzbuđenje koje je istovremeno budilo njegove davno utišane emocije, ali i hranilo strah posvuda prisutan u njemu.
Misli su mu bježale posvuda, ali ipak se uspio sabrati. Spakirao je sve što je morao, siguran je. Nekoliko se puta vraćao u sobu kako bi provjerio je li sve ostavio kako spada. Hodao je prebrzo i presporo istovremeno, ali nekako je došao do prizemlja. Točno je planirao kada treba izići bez da ga itko zapazi, jer zadnje što mu sada treba je nova distrakcija. Još samo nekoliko koraka i vani je. Toliko je bio zaokupljen šuljanjem da je na trenutak zaboravio da ga nakon izlaska čeka još veći problem. Ključ, brava, okret suprotno od kazaljke, lagano podizanje vrata da se izbjegne škripanje. Sve ide po planu. U tom trenutku kao da je predosjetio nešto. Skamenio se, a sve oko njega na tren je zastalo. "Gdje ideš?" Usprkos gotovo savršenom izvođenju, ipak su ga čuli. "Gdje ideš?" - pitanje mu je poput jeke ostalo zarobljeno u mislima. Niti sam nije mogao odgovoriti na to pitanje. Počeo je razmišljati o izlasku vani, o nepoznatim situacijama, nesigurnostima, riječima, ljudima. Stajao je tako nepomično na pragu, jednom nogom u sigurnosti, a drugom u nepoznatom bezdanu.
"Gdje idem?"